Ako tolerancija nije samo trpljenje drugog, već borba za slobodu kreativnog izraza i slobodnog stvaralaštva, s jasnom sviješću da netko drugi ima drugačije mišljenje, i drugačiji izraz, onda je Vera Fischer primjer odbacivanja svih dominantnih dogmi i predrasuda te borac za jednaka prava svih ljudi, idealist koji vjeruje da svijet može biti vrlo ugodno mjesto, bez tiranije (malipuliranih) masa.
Teško je predstaviti multimedijalnu, angažiranu i avangardnu umjetnicu Veru Fischer (Zagreb, 27. siječnja 1925. - 14. srpnja 2009.) u nekoliko redaka i s nekoliko uradaka. Njezin je interes bio od samih početaka pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća vrlo širok, ali uvijek okrenut od dominantne kulture k subkulturi (kontra kulturi), alternativnim i nestereotipnim temama. Profinjenom se ironijom nosila s pop-artističkim ready-madeom (kolaž kao polufabrikat), kao i s podizanjem ekološke svijesti izjednačavajući ulicu s galerijom, radnike s kustosima. Svojim je pronicljivim stavovima razbijala sociološke, klasne i kulturološke predrasude. Demistifirajući umjetnost upražnjavala ju je kao kreativnu radost i iznošenje javnosti osobnog mišljenja. Slikala je i kiparila iz ženske perspektive, koristeći često konceptualne metode rada, ne mareći pritom za likovnu kritiku koja ju djelomično nije razumjela, a djelomično tek ignorirala. Njezin se pomirdbeni stav odnosio se i na židovsku prošlost, tražeći u humoru odgovor zašto je preživjela Drugi svjetski rat i holokaust. Zato jer je bila siromašna pa nije zanimala lovce na židovske glave; čitaj bogatstva.
Žensku je emancipaciju živjela slobodnim partnerstvom (s kiparom Ivanom Lesiakom), slikajući uglavnom žene i žene-lutke (u čijoj se osnovi zamjećuju autoportretne crte). Portretirala je aktove različitih djevojaka i žena, a potom stvorila i erotski ciklus „Cvijeće i necvijeće“ kojim je simbolično slavila užitak sladostrašća. Izlagala je dijelove svoga atelijera ranih 1980-ih kao autoportretni izraz zajedno s kolekcioniranjem osobnog „smeća“ i posvajanjem TV slika. Posljednji kolaž iz 1990-ih bio joj je dnevničkog karaktera. Međutim, jedan će joj san, koji je usnula u proljeće 1989., promijeniti život. Bio je to križ koji je na mjestu srca mogućeg razapetog Krista imao Davidovu zvijezdu. Ta dva čista i jednostavna simbola (križ i zvijezda), spojeni u jedan rječiti znak pomirenja posvađanih religija, odveo ju je u misionare Svjetske konferencije Religije za mir (WCRP), potom 1991. k papi Ivanu Pavlu II (Karolu Wojtyli), koji je taj križ blagoslovio. Bio je to prvi papa koji je molio javno oprost za sve grijehe koje je crkva učinila tijekom povijesti prvenstveno Židovima i ženama te je uspostavio diplomatske odnose Vatikana i Izraela. U pismu Veri Fischer zahvaljuje na osjećajima koje je potaknula Križem pomirenja. Na tisuće malih replika toga križa podijelila je širom svijeta. Svatko tko ga je uopće želio uzeti očica je u tkanju nade u nadolazeću vladavinu civilne etike.
Branka Hlevnjak, kustosica izložbe