Odgovori na pitanje 'Tko su “oni" i tko smo “mi"?' mogli su se pronaći u sklopu izložbe postavljene na najvažnijim Zagrebačkim trgovima u travnju 2019. u sklopu 13. izdanja Festivala tolerancije. Riječ je o pop-up fotografskim instalacijama na kojima su se putem velikih kubusa smještenih u javni prostor prikazali portreti pojedinaca koje su fotografirali neki od najvažnijih hrvatskih fotografa: Stanko Herceg, Mare Milin, Ana Opalić i Ivan Posavec.
Na jednom kubusu bila su prikazana četiri portreta jedne osobe, izbjeglice, kako je viđena i fotografirana od strane četiri različita fotografa. Kubusi su bili ograđeni žičanom ogradom, postavljenom dovoljno blizu da se fotografije vide, no ako je promatrač htio saznati nešto više i/ili pobliže o prikazanim portretima – ograda je to onemogućavala. Tijekom trajanja samog Festivala tolerancije ograda se uklonila i promatračima-prolaznicima omogućio se pristup informacijama o fotografijama.
Bez informacija o identitetu uronjenom u različite kontekste koji se iščitavaju iz različitih fotografija istih “modela” kod promatrača se potencira osjećaj nesigurnosti. Tko je osoba koja se vidi na fotografijama? Je li ona stranac, je li iz Hrvatske? Zašto je ograđena i gdje su vrata na toj ogradi? Upravo naslov projekta, Oni // They, sugerira prostor na kojem se mogu pronaći odgovori na ta pitanja. Korištenjem zamjenice “oni” naglašava se različitost, granica između promatrača i promatranog. Zamjenica “oni” u svakodnevnom razgovoru upotrebljava se i u okolnostima kada se ti “oni” ne žele imenovati, kada se “njima” ne želi čak ni na verbalnoj razini baviti.
Izložba je sada prilagođena za izlaganje u manjim prostorima i spremna je na put po cijeloj Hrvatskoj kako bi širila poruku tolerancije, poštivanja i prihvaćanja različitosti, a sve u svrhu stvaranja otvorenog, tolerantnog društva.
MODELI: Mehdi, Kafieh, Safaa, Tony
FOTOGRAFI: Stanko Herceg, Mare Milin, Ana Opalić, Ivan Posavec
VODITELJICA PROJEKTA: Nataša Popović
AUTOR KONCEPTA: Hrvoje Pukšec
STRUČNA SAVJETNICA: Katarina Juras
KOORDINATORICA: Maria Antić
UMJESTO UVODNIKA:
Teško je oteti se zovu filozofije Emmanuela Levinasa, kada stojimo pred licem drugog, bio on/ona predstavljen(a) uživo ili, kao što je ovdje slučaj, na fotografiji. Posebno danas kada drugost ponovno izaziva globalnu nelagodu. Levinasova je glavna teza kako je svako mišljenje prvenstveno etičko, te nastaje u trenutku kada se suočavamo s licem drugog. Naime, u tome trenutku svaki totalizirajući, racionalni sustav kojim smo naviknuti opisivati svijet postaje nedostatan. Pred licem drugog osjećamo krizu vlastitosti. Onu istu krizu koju je Freud nazvao „nelagodom u kulturi“. Ne radi se o tome da nam kultura postavlja granice nekom inače autohtonom, originalnom sebstvu koje se stoga osjeća nelagodno. Ne, vlastitu kulturu doživljavamo kao problematičnu, nedostatnu, pa možda i nasilnu i okrutnu. Ili riječima samog Levinasa: „Svatko će se odmah složiti kako je najvažnije znati jesmo li ili ne zavarani vlastitom moralnošću.“
Drugim riječima ono što razlika izaziva u nama je nemoć totalizacije i otvaranje k beskonačnosti. Isto lice u predodžbi različitih fotografa prestaje reprezentirati sebe. Raznovrsni pogledi otkrivaju stalno novo lice te time postavljaju pitanje što je original, kako lice Drugog zapravo izgleda. A na to pitanje nije moguće dati odgovor i stoga se ono premješta u prostor beskonačnosti, beskonačne reprezentacije. A ako nema originala, što nam daje za pravo definirati, totalizirati ili moralizirati drugog?
Beskonačnost kojeg izaziva lice drugog ima još jedan naziv – pogled (regard, gaze). Fotografija više nego i jedan drugi medij zasniva se na tom konceptu. Pogled Jaques Lacan definira kao prostor koji je skriven slikom ali ujedno je neophodan za njeno postojanje. Svjetlost je takva materija. Ono omogućava recepciju stvarnosti, bez svjetla nismo u stanju gledati, pa ipak nikada nismo u stanju vidjeti svjetlost samu. Pa čak ni prirodne znanosti pred svjetlom posustaju – ono je istovremeno i val i čestica. Pogled ostaje skriven, prazan i u njemu treba tražiti levinasovsko beskonačno. Upravo je to skriveno, nevidljivo, materija koja izmiče, razlog beskonačnoj varijaciji vidljivog. I gdje nego li u fotografiji, svjetlopisu, pronaći mjesto koje će propitati ulogu gledatelja, njegove perspektive?
Fotografije postavljene na frekventna mjesta prolaska stvorene su s namjerom da izazovu nelagodu i izmicanje iz svakodnevice, zastoj ne samo u fizičkom kretanju, već zastoj misli. Umjesto familijarnog nepropitivanja i spontane recepcije fotografije „njih“ trebale bi prekinuti kontinuitet. „Oni“ postaju portal u kojem se zrcali slika nas, ili barem ona slika koju imamo o sebi. Pogled se pretvara u nepropitani dio našeg vlastitog postojanja, pripadanja, mišljenja, identiteta. Ljudi s fotografije neće postati „mi“, niti ćemo „mi“ postati „oni“, barijere su čvrste neprohodne opasane žicom. Neće ni nagli proboj kroz žicu, taj mit o istosti, o ljudskoj jednakosti i znanju o drugom, razriješiti čvor razlike. To će biti tek prikrivanje nelagode i nemoći. Pa čak i kada suosjećamo sa tuđom sudbinom popratni efekt uzvišenih emocija, koje nam pružaju privid kako činimo nešto važno, ima jednak učinak kao i strah – zatvaramo se pred licem drugog.
Rastrgani između dviju jednako poražavajućih opcija totalizacije, one humanitarne i patronizirajuće i one agresivne i odbijajuće, „oni“ otvaraju mogućnost stvaranja trećeg. Ono što možda daje nadu da ćemo primiti poruku koju emaniraju jest činjenica kako naša društva ne prolaze prvi puta kroz takve promjene i takav proces nam nije potpuno stran.
Gradovi su mjesta preplavljena gotovo isključivo drugima, „njima“. Grad je mjesto gdje obitava različitost i vremenski diskontinuitet. Kada je nastajao u svojoj formi kakvu ju znamo danas, gradio se na temelju imigracije iz različitih prostora. Ljudi su napuštali ognjišta i hrlili u industrijska središta. Tamo su jedino sretali strance. I zajedno s tim strancima stvorili društvenu infrastrukturu koju danas zovemo nacijom. Nije li paradoksalno da se danas „njih“, imigrante, proglašava prijetnjom naciji, kada je sama nacija prepuna stranaca. Niti jedan pripadnik nacije neće biti u stanju upoznati sve pripadnike nacije, oni će zauvijek ostati stranci. A upravo je to u samoj srži i logici nacije, u drugom slučaju nacije ne bi bilo – toliko dugo dok smo stranci jedni drugima nacija postoji.
Pa zašto onda „oni“ ne mogu postati „naši“ stranci? Gdje je taj moment, taj trag razlike koji će ih zauvijek držati podalje od nas? To je praznina i beskonačnost koju izaziva lice drugog, shvaćanje kako ni sami ne znamo i nismo sigurni što nas čini pripadnicima neke nacije. Taj tip nesigurnosti izaziva agresiju. Nisu li tijekom povijesti u nekoliko navrata raznovrsni režimi pokušali uspostaviti biološki temelj nacije kako bi „objektivno“ isključili „njih“? I niti jedan od tih pokušaja nije uspio, ali je bez obzira na to iza sebe ostavio žrtve, znakove vlastitog straha. Možda smo odviše brzo zaboravili što je motor genocida, nemogućnost pristajanja na vlastitu nekompletnost i fragilnost i okrivljavanje drugog za takvo stanje. Od Šoe do Ruande i Srebrenice pratimo istu logiku. I čim je drugi odviše sličan, blizak, neprepoznatljiv, govori isti jezik, ima sličnu kulturu, to će više agresije i nasilja biti upereno protiv njega.
Treći prostor, mjesto u kojem se „oni“ i „mi“ rastaču u nekom novom identitetu ne nastaje tako što ćemo upoznati priču o drugom, preskočiti žicu. Treći je prostor stvaranje društva koje djeluje inkluzivno na razliku. Samu razliku upisuje unutar vlastitog identiteta. Taj proces ne preživljava niti jedna od binarnih kategorija, ni „oni“ ni „mi“. „Oni“ nastavljaju živjeti život nakon što je prošli naprasno prekinut. Nema povratka u prošli život, čak i kad bi se dogodio fizički povratak. „Oni“ žive u novom jeziku, u novoj kulturi, i ta nova kultura otkriva detalje njihovih tradicija i iskustava za koje nisu znali da postoje. „Mi“ recipročno taj novi animirani život doživljavamo kao nešto što otvara nove potencijale za koje pak mi nismo ni znali da ih posjedujemo.
Slike drugih na ulicama Zagreba neka budu prvi skroman pokušaj stvaranja trećeg prostora u kojem se gube granice originala i kopije. Pristanimo na ono što nam poručuju fotografije: original je tek posljedica, sablasni efekt stalnih transformacija, a ne njihov uvjet. Prihvaćanje stanja u kojem ne postoje originalni „oni“ kao ni originalni „mi“ dozvoljava da se posvetimo „nama“, novoj društvenoj tvorbi.
dr. sc. Tomislav Pletenac
Izložba Oni // They je producirana i organizirana pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska i u suradnji s Isusovačkom službom za izbjeglice. Od 2019. do danas izložba je posjetila:
Zagreb: Trg bana Jelačića, Preradovićev trg, Trg Republike Hrvatske i Trg kralja Tomislava (01.-14.04.2019.)
Kinoteka Zlatna vrata, Split (17. - 27. 6. 2020.)
Gradski muzej Karlovac, Stari grad Dubovec (9. 7. - 11. 10. 2020.)
Gradska galerija Zabok (16. 11. 2020. - 7. 1. 2021.)
Knjižnica Kustošija (19. 1. 2021. - 13. 2. 2021.)
Knjižnica Medveščak - dječji odjel (3. - 24. 5. 2021.)
Gradska knjižnica Crikvenica (1. 7. - 31. 8. 2021.)
Knjižnica Novi Zagreb (5. 11. - 29. 11. 2021.)
