IZLOŽBA ONI // THEY

IZLOŽBA ONI // THEY

01.04.2019.12:00
Trg bana Jelačića, Preradovićev trg, Trg Republike Hrvatske i Trg kralja Tomislava

Na zagrebačkim ulicama, na četiri zagrebačka trga (Trg bana Jelačića, Preradovićev trg, Trg Republike Hrvatske i Trg kralja Tomislava) od 1. travnja bit će postavljena fotografska izložba Oni // They sastavljena od pop up instalacija s portretima četvero izbjeglica iz  Sirije, Iraka i Irana koji trenutačno žive u Hrvatskoj.

Na svakom pojedinom punktu bit će prikazana četiri portreta jednoga migranta koje su načinili ugledni hrvatski umjetnici Ana Opalić, Mare Milin, Stanko Herceg i Ivan Posavec koji su dali svoje viđenje četvero iznimnih ljudi iz Sirije, Iraka i Irana s njihovim tužnim životnim pričama.  Izložba će na zagrebačkim ulicama biti postavljena do 15. travnja

Riječ je o izložbi iz popratnog programa Festivala tolerancije, organiziranoj pod pokroviteljstvom UNHCR-a Hrvatska i u suradnji s Isusovačkom službom za izbjeglice.

Dr. sc. Tomislav Pletenac o izložbi Oni // They

Teško je oteti se zovu filozofije Emmanuela Levinasa, kada stojimo pred licem drugog, bio on/ona predstavljen(a) uživo ili, kao što je ovdje slučaj, na fotografiji. Posebno danas kada drugost ponovno izaziva globalnu nelagodu. Levinasova je glavna teza kako je svako mišljenje prvenstveno etičko, te nastaje u trenutku kada se suočavamo s licem drugog. Naime, u tome trenutku svaki totalizirajući, racionalni sustav kojim smo naviknuti opisivati svijet postaje nedostatan. Pred licem drugog osjećamo krizu vlastitosti. Onu istu krizu koju je Freud nazvao „nelagodom u kulturi“. Ne radi se o tome da nam kultura postavlja granice nekom inače autohtonom, originalnom sebstvu koje se stoga osjeća nelagodno. Ne, vlastitu kulturu doživljavamo kao problematičnu, nedostatnu, pa možda i nasilnu i okrutnu. Ili riječima samog Levinasa: „Svatko će se odmah složiti kako je najvažnije znati jesmo li ili ne zavarani vlastitom moralnošću.“

Drugim riječima ono što razlika izaziva u nama je nemoć totalizacije i otvaranje k beskonačnosti. Isto lice u predodžbi različitih fotografa prestaje reprezentirati sebe. Raznovrsni pogledi otkrivaju stalno novo lice te time postavljaju pitanje što je original, kako lice Drugog zapravo izgleda. A na to pitanje nije moguće dati odgovor i stoga se ono premješta u prostor beskonačnosti, beskonačne reprezentacije. A ako nema originala, što nam daje za pravo definirati, totalizirati ili moralizirati drugog?

Beskonačnost kojeg izaziva lice drugog ima još jedan naziv – pogled (regard, gaze). Fotografija više nego i jedan drugi medij zasniva se na tom konceptu. Pogled Jaques Lacan definira kao prostor koji je skriven slikom ali ujedno je neophodan za njeno postojanje. Svjetlost je takva materija. Ono omogućava recepciju stvarnosti, bez svjetla nismo u stanju gledati, pa ipak nikada nismo u stanju vidjeti svjetlost samu. Pa čak ni prirodne znanosti pred svjetlom posustaju – ono je istovremeno i val i čestica. Pogled ostaje skriven, prazan i u njemu treba tražiti levinasovsko beskonačno. Upravo je to skriveno, nevidljivo, materija koja izmiče, razlog beskonačnoj varijaciji vidljivog. I gdje nego li u fotografiji, svjetlopisu, pronaći mjesto koje će propitati ulogu gledatelja, njegove perspektive?

Fotografije postavljene na frekventna mjesta prolaska stvorene su s namjerom da izazovu nelagodu i izmicanje iz svakodnevice, zastoj ne samo u fizičkom kretanju, već zastoj misli. Umjesto familijarnog nepropitivanja i spontane recepcije fotografije „njih“ trebale bi prekinuti kontinuitet. „Oni“ postaju portal u kojem se zrcali slika nas, ili barem ona slika koju imamo o sebi. Pogled se pretvara u nepropitani dio našeg vlastitog postojanja, pripadanja, mišljenja, identiteta. Ljudi s fotografije neće postati „mi“, niti ćemo „mi“ postati „oni“, barijere su čvrste neprohodne opasane žicom. Neće ni nagli proboj kroz žicu, taj mit o istosti, o ljudskoj jednakosti i znanju o drugom, razriješiti čvor razlike. To će biti tek prikrivanje nelagode i nemoći. Pa čak i kada suosjećamo sa tuđom sudbinom popratni efekt uzvišenih emocija, koje nam pružaju privid kako činimo nešto važno, ima jednak učinak kao i strah – zatvaramo se pred licem drugog.

Rastrgani između dviju jednako poražavajućih opcija totalizacije, one humanitarne i patronizirajuće i one agresivne i odbijajuće, „oni“ otvaraju mogućnost stvaranja trećeg. Ono što možda daje nadu da ćemo primiti poruku koju emaniraju jest činjenica kako naša društva ne prolaze prvi puta kroz takve promjene i takav proces nam nije potpuno stran.

Gradovi  su mjesta preplavljena gotovo isključivo drugima, „njima“. Grad je mjesto gdje obitava različitost i vremenski diskontinuitet. Kada je nastajao u svojoj formi kakvu ju znamo danas, gradio se na temelju imigracije iz različitih prostora. Ljudi su napuštali ognjišta i hrlili u industrijska središta. Tamo su jedino sretali strance. I zajedno s tim strancima stvorili društvenu infrastrukturu koju danas zovemo nacijom. Nije li paradoksalno da se danas „njih“, imigrante, proglašava prijetnjom naciji, kada je sama nacija prepuna stranaca. Niti jedan pripadnik nacije neće biti u stanju upoznati sve pripadnike nacije, oni će zauvijek ostati stranci. A upravo je to u samoj srži i logici nacije, u drugom slučaju nacije ne bi bilo – toliko dugo dok smo stranci jedni drugima nacija postoji.

Pa zašto onda „oni“ ne mogu postati „naši“ stranci? Gdje je taj moment, taj trag razlike koji će ih zauvijek držati podalje od nas? To je praznina i beskonačnost koju izaziva lice drugog, shvaćanje kako ni sami ne znamo i nismo sigurni što nas čini pripadnicima neke nacije. Taj tip nesigurnosti izaziva agresiju. Nisu li tijekom povijesti u nekoliko navrata raznovrsni režimi pokušali uspostaviti biološki temelj nacije kako bi „objektivno“ isključili „njih“? I niti jedan od tih pokušaja nije uspio, ali je bez obzira na to iza sebe ostavio žrtve, znakove vlastitog straha. Možda smo odviše brzo zaboravili što je motor genocida, nemogućnost pristajanja na vlastitu nekompletnost i fragilnost i okrivljavanje drugog za takvo stanje. Od Šoe do Ruande i Srebrenice pratimo istu logiku. I čim je drugi odviše sličan, blizak, neprepoznatljiv, govori isti jezik, ima sličnu kulturu, to će više agresije i nasilja biti upereno protiv njega.

Treći prostor, mjesto u kojem se „oni“ i „mi“ rastaču u nekom novom identitetu ne nastaje tako što ćemo upoznati priču o drugom, preskočiti žicu. Treći je prostor stvaranje društva koje djeluje inkluzivno na razliku. Samu razliku upisuje unutar vlastitog identiteta. Taj proces ne preživljava niti jedna od binarnih kategorija, ni „oni“ ni „mi“. „Oni“ nastavljaju živjeti život nakon što je prošli naprasno prekinut. Nema povratka u prošli život, čak i kad bi se dogodio fizički povratak. „Oni“ žive u novom jeziku, u novoj kulturi, i ta nova kultura otkriva detalje njihovih tradicija i iskustava za koje nisu znali da postoje. „Mi“ recipročno taj novi animirani život doživljavamo kao nešto što otvara nove potencijale za koje pak mi nismo ni znali da ih posjedujemo.

Slike drugih na ulicama Zagreba neka budu prvi skroman pokušaj stvaranja trećeg prostora u kojem se gube granice originala i kopije. Pristanimo na ono što nam poručuju fotografije: original je tek posljedica, sablasni efekt stalnih transformacija, a ne njihov uvjet. Prihvaćanje stanja u kojem ne postoje originalni „oni“ kao ni originalni „mi“ dozvoljava da se posvetimo „nama“, novoj društvenoj tvorbi.

Partneri
Udruga Festival suvremenog židovskog filma Zagreb je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge
Festival suvremenog židovskog filma Zagreb Vojnovićeva 15, HR-100000 Zagreb OIB:04338763558
Tel./Fax: 385 1 48 136 58
e-mail: info@jff-zagreb.hr
copyright Festival suvremenog židovskog filma Zagreb