U okviru programa „Artematizacija – umjetnost razumijevanja“, koji provodimo u partenrstvu s UNHCR-om, Agencijom UN-a za izbjeglice, četvrtu godinu zaredom organizirali smo filmske radionice i natjecanje u izradi videa s temom pozitivne integracije izbjeglica. Ove godine u projektu je sudjelovalo 100 učenika iz 10 škola širom Hrvatske, koji su prošli radionice o osnovama snimanja u organizaciji udruge Bacači Sjenki, te jedno predavanje o medijskoj pismenosti koje je održao Alen Galović, zamjenik glavnog urednika 24 sata. Nakon radionica učenici su svoje radove na temu „Nada daleko od kuće“ poslali na natječaj.
U natjecanju su sudjelovale: OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb; OŠ Strahoninec, Čakovec; OŠ Klinča Sela, Klinča Sela; OŠ Pavleka Miškina, Zagreb; OŠ Pećine, Rijeka; OŠ Ivo Andrić, Zagreb; OŠ Centar, Rijeka, a tri najbolja rada, prema kvaliteti montaže i zvuka i originalnosti scenarija, nagradio je žiri u sastavu: Stanko Herceg, fotograf i profesor snimanja na ADU; Nebojša Slijepčević, redatelj i profesor na ADU; predstavnica UNHCR-a Kristina Benić Belavić, mlada osoba s iskustvom izbjeglištva; te Nataša Popović, direktorica Festivala tolerancije.
Žiri je ocijenio najbolje radove povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, 10 prosinca:
1. „Domovina u srcu“ – OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb
2. „Nepodnošljiva lakoća nestajanja“ – OŠ Klinča Sela, Klinča Sela
3. „Svijetlo nade i u mraku“ – OŠ Ivo Andrić, Zagreb
Posebno priznanje dobio je rad „Duga koja spaja“ – OŠ Pećine iz Rijeke.
Članovi žirija istaknuli su kvalitetu pristiglih radova i angažman učenika. Stanko Herceg je objasnio nagradu za film „Domovina u srcu“ OŠ Marije Jurić Zagorke iz Zagreba, koji je osvojio prvu nagradu.“ Film pripovijeda dvije istinite i potresne, ali iznimno emotivne priče o djevojčici Martini iz Bolivije i dječaku Maksu iz Ukrajine, koji su morali napustiti svoje domovine zbog ratova. Jednostavnim filmskim jezikom film prikazuje razloge njihovog odlaska i kako im je Hrvatska postala novo i sigurnije mjesto za život. Martina i Maks zahvalni su na prilici za radosnije i bezbrižnije odrastanje, ne zaboravljajući dom i obitelj koju su ostavili.“